Xportal 2.0

Autor: aquaria (O autoru)
Siromaštvo

objavljeno 28.11.2006 9:19:44

Što je zapravo siromaštvo? Neposjedovanje materijalnih sredstava dovoljnih za održavanje života dostojnog čovjeka. No ono je donekle i stanje duha...

Postoje razni oblici siromaštva. Mnoge priče i mudre izreke dokazuju da je siromaštvo uglavnom subjektivno. Mi procijenjujemo svoj imetak prema drugima i zaključujemo jesmo li bogati, siromašni ili nešto između. Tu je i pitanje koliko materijalnih dobara nam je potrebno da bismo se osjećali sigurnima. Moj djed, koji je upoznao dva svjetska rata, običavao je govoriti: Protegni se koliko je pokrivač dug! Prilagodi se situaciji. Budi zadovoljan onim što imaš. No teško je to reći nekome tko uistinu nema ništa, živi od socijalne pomoći na rubu egzistencije, a oko sebe svakodnevno promatra proždrljivi tijek nezasitnog potrošačkog društva koje bezobzirno grabi u svom samoubilačkom ludilu. Nije, naravno, tako crno kao što zvuči napisano u prethodnoj rečenici, no svaka se od tih tvrdnji nažalost može objasniti i pokazati na primjerima iz naše svakodnevice.
Sretni su oni koji još shvaćaju pouku priče o košulji sretnog čovjeka. Vjerujem da smo je svi negdje pročitali ili čuli, no da ukratko podsjetim. Bio jednom jedan kralj, bogat i slavan. Obolio je od teške bolesti i pozvao k sebi mnoge slavne liječnike. Jedan mu reče da će ozdraviti ako obuče košulju sretnog čovjeka. Budući da je izgubio svaku nadu u spas, on pošalje svoje sluge po cijelom kraljevstvu da nađu takvu košulju. Međutim, naći sretnog čovjeka pokazalo se nemogućom misijom. Svi koje su pitali tvrdili su da nisu sretni. Konačno su naišli na čovjeka koji je radosno pjevajući orao svoju njivu u nekom zabačenom selu. On je konačno odgovorio da je sretan, ali bio je tako siromašan da nije imao košulje. Tako su se sluge praznih ruku vratili svome kralju koji je ubrzo nakon toga umro....
Jučer poslijepodne vraćala sam se iz trgovine kad se na parkiralištu zaustavio automobil. Ne znam što mi je privuklo pažnju – način kako se naglo zaustavio, neprikladno parkirno mjesto, brzina kojom je relativno mlad čovjek izašao iz auta s pristojno obučenom desetogodišnjakinjom. U ruci je držao odugački štap i krenuo ravno prema – kontejneru za smeće. Djevojčica je nekako zbunjeno stajala pored metalik sive Thalije. Dok sam prolazila pored njega, vidjela sam da u ruci ne drži bilo kakav štap, nego hvataljku kakvom radnici Zrinjevca skupljaju smeće po parkovima i oko kuća. Turnuo je hvataljku u kontejner i počeo pretraživati.
Svakodnevno srećemo ljude koji pretražuju smeće, bolje rećeno otpad. Neki su specijalizirani za plastične boce, drugi za raznovrsne predmete i odjeću koju neki ljudi olako odbacuju, dok treći uzimaju sve na što naiđu, uključivo i hranu. Tih mi je najviše žao, među njima ima staraca, bolesnih, alkoholičara... Oni prvi djeluju nekako poslovno, kao da se bave biznisom. Sakupljanje sekundarnih sirovina zapravo može biti dobar posao, osobito ako se digne na viši nivo.
Zašto mi je onda zasmetala pojava tog očito zdravog čovjeka od svojih tridesetak godina koji je obučen kao za neki izlet ili roštilj kod prijatelja autom došao po stvari koje su drugi odbacili? Možda zbog automobila – srednja klasa, lijepa metalik boja, registriran, nedavno opran. Vjerojatno je došao iz nekog drugog kvarta kako ga susjedi ne bi prepoznali. Zašto je poveo djevojčicu sa sobom? Zar ne može naći neki ljepši, manje smrdljivi posao na ovom svijetu punom raznolikih mogućnosti i prilika. Nisam sigurna da mu nekoliko plastičnih boca može isplatiti cijenu goriva ukoliko je morao voziti nekoliko kilometara. Razmišljali smo nekad o kupnji tog modela i slučajno znam da dosta troši, ako ga posljednje dvije ili tri godine nisu poboljšali. Ne bi li bilo bolje da je svoju djevojčicu odveo u neki lijepi park, recimo na Boćarski dom, da se igra na svježem zraku. Možda me je u cijeloj priči najviše zaintrigirao automobil. Razgovarali smo neki dan muž i ja što bismo učinili da iz nekog razloga ne možemo više vraćati kredite, hraniti djecu i sebe. Najprije bismo prodali auto. Ne može se za rabljeni auto dobiti velika svota, ali novac je ipak novac. Onda ne bi bilo troškova registracije i goriva. Javni prijevoz je ionako puno povoljniji. A za hitne slučajeve tu su rođaci, prijatelji, taxi.
Ne tvrdim da nikad neću kopati po smeću ili prositi. No to bi bila rješenja koja bih prihvatila sasvim na kraju, na rubu egzistencije. Smatrala bih ih privremenima. Nikako poslom ili zanimanjem. A tko zna, možda kad budem stara, nitko ne zna što donosi vrijeme...
Žalosno je to sve skupa. A tek sam načela temu. Nemojte me krivo shvatiti. Ne podcijenjujem ja ljude koji kopaju po smeću, kao ni one koji prose. Teške su to životne situacije. Ali za ovog čovjeka nisam mogla naći opravdanje. Osim ako nije u kontejnerima tražio nešto što je zabunom bacio. Ali nije tako izgledalo. Uh, mogla bih o ovome još puno pisati, a nikamo ne bih došla. Možda se na to vratim drugom prilikom. Možda napišem priču o životu kojeg razumijem, ali ga ne želim živjeti.

posjeta (1031), komentara (6)

Da biste komentirali, morate se registirati

Jako dobar post :)
Tko zna koja je njihova priča...i zašto je to radio baš pred djevojčicom.
U kriznim situacijama se prvo riješavamo onih stvari koje nam nisu neophodne. Samo što često svi imamo neke svoje prioritete koje nisu nužno zajednički. Moji su slični tvojima :)

Trillian, 28.11.2006 10:47:00

Dobro si ukazala na relativnost i viseslojnost tog pojma. Ne znam jesi li gledala Otvoreno na istu temu kada je perdsjednik udruge Bokci ispravio voditeljicu (Hlo, naravno) kako on nije siromasan, dapace da je vrlo bogat duhom, a to kaj nema love, to je druga stvar....Na kraju je taj isti "siromah" jedini zakljucio kako nisu nikakve konkretne odrednice dali u emisiji, na sto je gospodja Hlo odgovorila kako je to ionako nemoguce, nakon cega je on zakljucio emisiju rijecima"Znaci, ovo je ipak emisija zabavnog karaktera"...a ja sam se "prosula" od smijeha tom duhovitom i istinitom zakljucku. Jer raditi emisiju bez ikakve ambicije da se nesto barem zakljuci, a radi se o tako vaznoj zivotnoj temi...zaista je na razini zabave, pa se covjek pita nije li i to jedan od pokazatelja raznih siromastava (profesionalno siromastvo, siromastvo solidarnosti i sl....)

MonoperajAnka, 29.11.2006 16:06:00

Samo da ostavim trag....Sjećam se ovoga, već smo komentirali onda. Sve u svemu, vuijek dobra ..

ledena19, 30.11.2006 12:12:00

prvi put sam kod tebe, odlično., i ja često pišem o ljudima s ruba, al ovaj očito nije taj. na blogu sam i objavio ljetos post kako sam čekao s vrećama za povrat plastičnih boca, prihvatila me ekipa, za razliku od jedne šminkerice na koju su frkali nosom, a vjerojatno je bila u goroj situaciji od mene ;)

Nachtfresser, 26.1.2007 23:24:00

Ha, pa ne kopa on po smeću da bi preživio, nego da bi dobro živio...smeće - posao kao i svaki drugi..:)))..danas sam istresla u Metrou plastičnu ambalažu skupljenu doma u mjesec-dva, dobila sam 25 kuna..netko tko se time bavi, može od toga dobro živjet, ionako se prema smeću ponašamo neodgovorno..:))

plejadablue, 28.1.2007 13:29:00

to je tužno

5@k XIII, 29.1.2007 14:03:00

Ocjene ovog članka

POZITIVNE OCJENE:

Trillian, ruzy, ledena19, Nachtfresser, plejadablue, 5@k XIII,

NEGATIVNE OCJENE: