Jučer sam dvaput naišla na to. Poslijepodne na net.hr i nešto kasnije navečer na x-portalu, odakle sam preuzela gornji grafikon. Moram još dodati da ne pokušavam polemizirati s autorom članka na x-portalu, niti osporiti iznesene podatke.  
Na net.hr čitam: Gotovo tri posto Hrvata nikad nije upisalo školu, a 15,7 posto ih nije završilo osam razreda. Osmoljetku je završilo samo 21,7, a srednju 47 posto. Samo 13 posto je završilo fakultet ili višu školu.

To je kao grozno, porazno, katastrofalno, velik broj Hrvata navodno nije u stanju pročitati naslovnicu dnevnih novina. Razlog nije skupoća ili nezanimljivost dotične, nego nepismenost ili polupismenost inkriminiranih pripadnika hrvatskog puka.

Ne sumnjam u točnost iznesenih podataka. Sumnjam samo u poštenu interpretaciju navedenog. Ne znam kome je u interesu da se Hrvatska proglasi zemljom neznanja. Upravo tako glasi naslov članka koji se dugo zadržao na naslovnici i izazvao podugačku polemiku u komentarima. Zašto se ne slažem objasnit ću vrlo jednostavno.

Počet ću od sebe – čovjek je po prirodi stvari egoist, pa neka tako bude. Zaposlila sam se kao apsolventica s tri nepoložena ispita i diplomskim koji sam trebala napisati i položiti zajedno s preostalim ispitima u roku od šest mjeseci, ukoliko sam željela zadržati radno mjesto. Bilo je to davne 1988. godine, ne znam jesu li se propisi otad mijenjali, a nije ni bitno za ovu priču. Sjećam se da me je kao mladu nadobudnu osobu iskreno začudila spoznaja do koje sam došla dok sam prolazila muke po papirologiji poznate svima koji na bilo koji način mijenjaju svoj status u našem društvu. Shvatila sam da sam zaposlena na osnovi svjedodžbe o položenom maturalnom ispitu. Nigdje nije pisalo da sam u prethodne četiri godine položila četrdesetak ispita. Potvrdu o statusu apsolventa predala sam samo u tajništvu ustanove koja me je primila na usmenu preporuku profesora kod kojeg sam polagala posljednji ispit stručnog karaktera, ona preostala tri bila su više općeg i za mene manje važnog tipa.

U cijeloj ovoj kampanji uvjeravanja da smo niškorisne neznalice, nigdje se ne spominje broj onih koji su nakon srednje škole upisali neki od fakulteta i dali najmanje jednu godinu, a mnogi dogurali i do otužnog statusa vječnog studenta apsolventa, kojemu zauvijek ostaje gorak okus nedovršenosti. Takav obrazovan i pismen čovjek kojeg je život naprosto odveo drugim putem ulazi u statistiku kao SSS. On to formalno pravno možda i jest, ali se u stvarnosti razlikuje od nekoga tko je završio trogodišnju srednju i odlučio se odmah zaposliti, što je također životni izbor koji zaslužuje poštovanje.

Možemo tu istu analizu napraviti stepenicu niže. Netko tko je iz objektivnog ili subjektivnog razloga napustio srednju školu nakon završena dva ili tri razreda, objektivno se ne može usporediti s nekim tko je završio osnovnu školu i odmah se bacio u svijet odraslih, što danas baš i nije poželjna situacija. Većina poslova zahtijeva nešto više znanja ili neke posebne vještine u odnosu na široke osnove koje mora nuditi osnovna škola, u kojoj jednaki temelji trebaju biti dostupni budućem NKV radniku, kao i vrhunskom stručnjaku.

Ako odemo još malo niže, primijetit ćemo da nije svejedno je li čovjek završio četiri ili sedam razreda osnovne škole.

Postoji ovdje još jedna značajna činjenica koja je u člancima na tu temu na koje u posljednje vrijeme nailazim, naprosto zanemarena. Formalno školovanje ne igra uvijek presudnu ulogu u životu pojedinca. Postoje mnogi koji su naknadnim marljivim radom nadoknadili zaostatke u odnosu na one koji su daleko ispred njih po stupnju završene škole. Uostalom, često se baš i nema što nadoknaditi. Nekome s humanističkom naobrazbom rijetko će u životu trebati viša matematika koja se dotiče negdje pri kraju gimnazijskog obrazovanja. Iako moram priznati da bi mi nikad uistinu svladano matematičko znanje možda pomoglo uhvatiti za glavu ili za rep stvarno značenje pojma zlatnog reza, s kojim se učestalo susrećem posljednjih godina. No da nisam te stvari ipak nekoć učila, danas bi mi takve jednadžbe sličile kineskom pismu, ovako sam ipak nešto bliže. Medicinskoj sestri naizgled ničemu ne služi poznavanje povijesti srednjega vijeka. No što ako ta sestra iznenada poželi nešto saznati o prošlosti grada u kojem živi, ili je privuku brojne popularne knjige povijesne ili „povijesne“ tematike, koje se množe kao gljive poslije kiše?

Ukratko, poznajem velik broj pojedinaca koji su i bez formalnog školskog obrazovanja postigli mnogo u životu i sigurno se nikad ne bi mijenjali s mnogobrojnim obrazovanim ljudima, koji unatoč školama i fakultetima pokazuju duboke rupe u znanju i baratanju životno važnim vještinama.

Dosad sam govorila samo o obrazovnom dijelu, bez zadiranja u pitanje odgoja. O njemu samo ukratko, jer taj dio nije obuhvaćen gore spomenutim istraživanjima. Obično govorimo o odgojenoj i neodgojenoj djeci, neću sad razglabati o definiciji tih izraza, svi približno znamo što oni označavaju. Kod odraslih se češće spominju suprotnosti: pristojan – nepristojan, ugodan – neugodan, uglađen – neuglađen, prilagođen – neprilagođen, no radi se zapravo o istoj pojavi kao i u dječjoj dobi. Stupanj formalnog obrazovanja samo donekle utječe na razvoj socijalnih vještina koje određuju utisak koji će neka osoba na nas ostaviti. Tako možemo naići na izrazito neugodnu osobu sa završenim fakultetom, ali i na ljubazne i pametne osobe koje se nisu formalno školovale.

U dva navrata sam u planinarskim društvima naišla na skupine ljudi kod kojih uistinu nije bilo bitno tko je što završio i tko što radi u životu. Bili smo povezani zajedničkom ljubavlju prema hodanju i planinama, na izletima nikad nije dolazilo do razmirica, a ako se neka i dogodila, to se zbilo pojedinačno i odvojeno od našeg druženja, tijekom tjedna dok smo se bavili svakodnevnim poslovima.

Čini mi se da se slične zajednice stvaraju i ovdje u virtualnom svijetu, osobito u blogosferi. Svakodnevno se kao blogerica susrećem s velikim brojem znatiželjnih, uvijek dovoljno, a često i vrlo pismenih ljudi, koji raspravljaju o brojnim pitanjima koja ih zanimaju i izvan onoga čime se inače u životu bave, ili te svoje interese produbljuju, nalazeći srodne duše koje o svemu tome također imaju svoje mišljenje i spremni su ga razmijeniti, uglavnom bez većih razmirica.

Stvarno sam se bila naljutila na manipulaciju podacima o obrazovnoj strukturi stanovništva lijepe naše i u jednom dahu napisala ovaj članak. Mislim da veliki broj ljudi koji pišu na raznim blog servisima, forumima, x-portalu i sličnim stranicama, ili održavaju vlastite domene dokazuje da nismo tako nepismeni i neznalice kakvima nas se pokušava prikazati paušalnim ocjenama i površnim interpretacijama činjenica. Ako ponetko i nije osobito vješt u pisanju ili griješi u gramatici i pravopisu, kvaliteta sadržaja s lakoćom nadoknađuje te nedostatke. Uostalom, većinu tih pogrešaka s lakoćom će nam ispraviti programi za provjeru pravopisa ili lektori ukoliko se upustimo u ozbiljnije spisateljske ili novinarske vode...