Čovjek se poželi nekada prošetati gradom, bilo s društvom ili ne, i tu svoju šetnju doživjeti uz neke normalne kulturne vrijednosti uz koje možemo nadodati i tradicijske običaje pojedinog grada, sela ili kraja. No, sad kada pogledam oko sebe vidim samo zrak, međuljudski naboj i nezainteresiranost. Gdje su nestale sve te ljudske vrijednosti? Ni stripove više ne možeš kupiti na kiosku, i oni su ispali iz mode, a tako mi nedostaju ti moji velikani iz djetinjstva. Upališ TV i shvatiš da su crtići nekada imali smisla, danas vidiš samo neke Pokemone i ostale «mone», nepomične strukture izdeformiranih crtanih junaka s kojima se današnja mladost poistovjećuje. Bake su nam počele pričati španjolski, jer je Amparo postala veća tema njihovih tračeva od susjede Marice, a dedeki su napokon došli na svoje, kabelska je puna pornjave. Svijet se okrenuo naglavačke, kao što se nekad selo okretalo na peti.

U korak s ukradenom civilizacijom

Da nam je svima biti Talijan živjeli bi u malim metropolicama iz provincije i ne bi nam ništa falilo. Ipak, mi si to ne možemo priuštiti jer je kod nas samo jedna metropola. U njoj ćete vidjeti sve moguće vrste uličnih svirača, pa taman da ih i ne zamijetite, znate da su tu negdje, u nekom kutku donose dašak života uz miris kokica, kukuruza, kestenja ili pečenih jabuka pred kinom. Zašto stalno to spominjem? Zato što se ne mogu pomiriti s činjenicom da takve stvari u manjim sredinama izumiru, da ja o nekom Boratu ili James Bondu mogu čitati samo po novinama, a ne mogu ih gledati, dok u isto to vrijeme moji vršnjaci «iz budućnosti» idu u korak s civilizacijom. Čak i kad sjednem na kavu u neki birc ne mogu vidjeti ništa osim kladioničara, pa i alkosi su se sa šanka prebacili na jukebox i zbrajaju višnje i trešnje ili prstom diraju gole tete u redovitom slijedu na ekranu. Kako vrijeme prolazi vidim da se ta pošast ljudske ograničenosti sve više širi i uzima dašak budućnosti dok mi sa strepnjom iščekujemo nekakvu modernu (europsku) budućnost. A malo po malo otkidamo dio svojih vrijednosti i bacamo u zaborav.

Zbilje znanosnih bespuća

I onda dođu neka nova vremena, ljudi se pod utjecajem globalizacije mijenjaju, imaju neke nemoralne potrebe, drogiraju se, piju, puše travu, štrajkaju… Ja to nikako ne mogu shvatiti, jer što to treba čovjeka natjerati da od sebe radi klošara, pa da zbog nekih svojih kockarskih potreba posuđuje pare i zavlači se u beskonačne dugove, da na koncu ne cijeni tebe zato što si to ti nego zato što ti «to» imaš!? I onda kada mu daš da si pukne u venu neki listić iz kladionice, onda si mu dobar. Drugi dan te ni ne pozdravi jer dopodne mrzi sebe a popodne cijeli svijet. A vidiš da i tebi dragi ljudi padaju pod utjecajem svega toga, padaju ti u očima, u srcu, odbijaju svaku nadu da se održi jer to više nije to. Ako nemaš joint nisi faca, ako ne pljačkaš kladionice nisi muško, ako se ne kurvaš nisi žensko, a ni sami se ne vide u tom svom očaju. I što sad? Trebamo kriviti vlast što smo svi u kurcu? Trebamo rušiti državu što nam ne da još kojeg «Starčevića» za dop? Ubijati neke koji nam se nađu na putu do šaltera samo zato što nam treba para? Trebamo uništavati prijateljstva jer ja nisam narkoman a moj prijatelj puši travu? Iskreno, ja ne znam što trebamo, jer toliko se toga isprepliće da je to teško objasniti. Ja samo ne želim da u mojim očima padnu oni od kojih to nikako ne očekujem. Želim samo malo zraka, a je li to puno što tražim?

Želim samo znati o čemu ću jednog dana kada ostarim pričati svojim najdražima, što će mi od svega ovoga ostati i hoću li imati snage barem sanjati?