I od tada sam se već puno puta zapitala tko su to zapravo intelektualci. Naravno da ima više definicija. Po nekoj općoj, to su svi visokoobrazovani. Što naravno u praksi ne stoji. Jer osobno poznajem visoko obrazovane ljude koji nakon fakulteta (po sistemu dobra volja je najbolja) nisu uzeli niti jednu knjigu u ruke, nisu otišli niti na jedan koncert ili kazališnu predstavu, niti imaju potrebu svoje intelektualne sposobnosti i ili vidike širiti na bilo koji način. Što bi onda moglo značiti da i ljudi sa nižom stručnom spremom mogu vlastitim radom na sebi postati veći intelektualci od onih takozvanih?!?
Danas sa odmakom od nekoliko godina od gore opisanog događaja i nešto iskustva više, mogu jednim dijelom ponoviti neke svoje stavove. Ali sa dodanim izmjenama. Naime, vjerujem i dalje da čovjek može gotovo od svake osobe nešto naučiti (pozitivnim ili negativnim uvidom). Ali iskustvo me naučilo da često puta neke prosvjetiteljske metode nisu dobronamjerno dočekane kod niže obrazovanih. Pa za razliku od mog stava da od svakog mogu nešto naučiti, neku niže obrazovanu osobu će jako smetati ako može nešto od mene naučiti. Jer ide sa početne pozicije kao manje vrijedna, što je naravno njezin subjektivan osjećaj koji izaziva komplekse i obrambene mehanizme. Pa mi se je znalo dogoditi da neku benignu i dobronamjernu primjedbu ili savjet, moja intelektualno bliža-prijateljica shvati baš onako kao što sam ja i htjela. Dok će ju osoba nižeg obrazovanja shvatiti uvredljivo, iako to uopće nije bila namjera.
I ispada da je ipak bitno da imamo sugovornika na istoj valnoj duljini.
Imam i jedan obrnuti primjer kada sam se pokušala družiti sa osobom koja je jako dobro znala o čemu pričam, ali se radilo o intelektualnom snobu bez dobronamjernih stavova onda kada nam se mišljenja nisu poklapala.
I zapravo se radi valjda o kombinaciji stupnja obrazovanja sa stupnjem dobronamjernosti. Jer ima ljudi s kojima se ja u nekim stavovima slažem, ali način na koji to prezentiraju je posprdan prema ostalima, ironičan i to su onda ono što bih ja nazvala intelektualni snobovi.
Premda je naporno stalno nekoga educirati tijekom razgovora, radije pristajem na to. Uz uvjet da se radi o neiskompleksiranoj i dobronamjernoj osobi koja je voljna učiti.
Ako sada ova gornja razmišljanja prenesemo na širi plan nekih političkih događaja u Hrvatskoj, vidim neke slične simptome.
Sjećam se kako smo za vrijeme Domovinskog rata (posebno početka agresije na Hrvatsku) bili zaista svi kao narod jedinstveni. I zapravo je normalno da se u tako ekstremnim situacijama izgube neke oznake kao što su ti tzv. intelektualci i još možda nesretniji pojam masa. Svi smo bili u istoj masi, strepili i plakali nad slikama razaranja po čitavoj domovini. Onda je rat prošao. A masa se opet raslojila. Što je opet nekako za očekivati. Intelektualci, kritični kao što im i pristaje, su se počeli zapitkivati i promišljati malo dublje o značenju nekih događaja. Masa se opredijelila bez zadrške za narodne heroje i vođe. I to ne samo one neupitne, za bilo koga, one koji su dali život ili zdravlje za ostvarenje slobode, već za sve koji su sudjelovali u ratu. Što je dijelom u redu, jer svatko tko je sudjelovao u obrani zemlje je na neki način heroj. Ili u nečijim očima, makar to i ne odgovaralo stvarnosti. Sada na scenu dolazi i politika. Pa se dio ratnika pretvara u političare. U ratu je situacija jednostavna. Tko brani svoju zemlju, ne može biti loš. Ali u mirnodopsko vrijeme političko ponašanje može biti dobro ili loše. Pa se onda neki ratnici pretvore u kvartovske šerife. Ali su u masama i dalje obljubljeni, jer ipak su branili svoju zemlju. Potkrale su se i neke pljačke, ali neka... to su ipak naši momci. Onda se uplela i globalna politika, pa smo morali naše generale prodati za budući ulazak u EU (jer u Europi valjda već jesmo stoljećima). I dok će netko sa većim uvidom u svjetsku politiku shvatiti da smo mali, gotovo beznačajni osim za nečije interese, većina će svog kvartovskog junaka doživljavati kao ikonu otporu tom svijetu koji je nepravedan, pušta prave krivce, a grabi žrtve itd. Ako netko iz vlastitog naroda pokuša upozoriti da se trebamo boriti protiv nepravde, ali na neki način koji će nam omogućiti legitimnost i poštujući (makar i nepravedne i glupe) sisteme većeg sela u kojem živimo, masa će ga proglasiti narodnim izdajnikom iliti ljevičarem, što ima otprilike isto značenje.
Ako je neki hrvatski ratni vođa i stavljen pod sumnju, neka se brani. I neka svi koji mogu pomognu u tome. Ali neki potezi kao bježanje (za koje je jasno da nema neki trajni smisao i rješenje) ili izgladnjivanje će izazvati različite reakcije, i to izgleda ovisno o stupnju (ne)promišljanja. Tako će većina ljudi odobravati baš sve poteze naših generala, jer oni ne mogu ništa krivo više učiniti u životu. Dok će kod kritičnijih biti upitno jesu li to baš pravi načini. Pa se onda događaju apsurdne situacije da veliki dio ljudi podupire čovjeka, koji je preživio rat, u tome da se u slobodnoj zemlji koju je i sam stvarao, izgladnjuje do smrti. Ne podupiru ga u borbi za život da se dokaže kako je istina ipak jača od svih nepravdi... već ga podupiru u samouništavanju. Zašto se čitav hrvatski narod nije podvrgnuo izgladnjivanju solidarnosti onda kada je Vukovar pred našim očima bio prepušten samome sebi? Toj užasnoj i najvećoj nepravdi. Onda kada su umirali i bili ubijani civili od tuđe, krvničke ruke? Kasnije se govorilo o oprostu, zapravo izglasan je u hrvatskom Saboru i zakon o oprostu. To nije bila samo nepravda, to je bila vlastita glupost. A sada kada se računi moraju položiti, jako smo pogođeni i uvrijeđeni. I štrajkati ćemo do smrti. Ne onako kao što su do smrti bili izgladnjivani hrvatski zarobljenici, već kao protest kojim će se stvoriti novi narodni heroj. Što je poanta? Kao i obično, snaga masovne psihologije, bez nekog provjerenog argumenta. Kada sam jednom pitala ljude zašto idu na skup potpore generalu Gotovini dobila sam odgovor: «On je naš, a oni ga žele nepravedno optužiti». Pa ako nam je stalo do pravednosti, trebali smo prvo ne prepustiti krvnike i ne biti tako milosrdni. Jer opraštati ubojicama s jedne strane, a ne biti spreman oprostiti nekom sudu nedosljednost s druge strane, nema baš puno logike
Pa se pitam, zašto je domoljublje koje ima drukčiju percepciju (a vjerujem da je neosporno) često doživljeno kao izdajništvo? Je li u kontradikciji voljeti svoju zemlju i ljude i biti kritičan prema njoj ili treba svemu povlađivati i puštati, pa se kao roditelj jednoga dana čuditi tom razmaženom derištu koje nam bahato odgovara jer mu nismo nikada dali nikakvu smjernicu ili kritiku? I na kraju, ima li to veze sa stupnjem individualnog intelektualnog razvoja. Ili je dobar Hrvat onaj koji razmišlja kao većina Hrvata?

Isto tako vjerujem da bi puno manje «povrijeđenih» bilo kada bi svatko za sebe promislio o stvarima ili pokušao informirati se o onome što ne razumije. Jedan u javnosti komentiran događaj je po meni pravi primjer povrijeđene mase, ali i intelektualnog snobizma u isto vrijeme. Radi se o pomirenju glumaca Borisa Dvornika i Bate Živojinovića. Na početku Domovinskog rata je hrvatski glumac javno (kako i priliči glumcu) prekinuo prijateljstvo jer se njegov dugogodišnji glumački kolega svrstao na stranu onih koji su razarali. I sada je nakon petnaestak godina odlučio ponovno posjetiti svog bivšeg bolesnog kolegu. Mnogi su se našli prevareni tim činom. Jer su se stavili u kožu našeg glumačkog barda i njegovu priču prisvojili kao nacionalnu (što je u ono vrijeme rata bila i poanta). Sada kada se čovjek odlučio na oprost (ne vjerujem da je zaboravio) slično kao što je učinio i Sabor još prije u konkretnijim slučajevima, i kao što nalaže i katolička vjera kojoj pripada ta ista većina, mnogi su se našli zbunjeni.

Identifikacija s javnim osobama je često pogubna. Posebno ako je potpuno nekritična. S druge strane su se neki javni djelatnici našli isto tako pogođeni tim javnim diskursom. Ali su se među njima raslojili dobronamjerni intelektualci od intelektualnih snobova. Pa je tako jedan književnik bio negdje na sredini i rekao da tu ne vidi ništa tako tragično, a glumci su to napravili u svom stilu, teatralno. Na istoj liniji je bio i jedan intelektualac iz područja filma koji je samo dodao kako ne treba tome pridavati neku preveliku važnost. A najglasnija je bila jedna glumica koja se strašno uzrujala zbog toga, jer to su kao privatne stvari i neka se ljudi svade i mire, ali neka ne opterećuju sirotu javnost time. Zanimljivo mi je uvijek vidjeti kako se javne osobe žele u nekim situacijama prikazivati kao obični građani. Ako se radi o dva jako poznata i kvalitetna glumca, onda se ne može raditi o dvije nepoznate osobe. I normalno je da to izaziva zanimanje javnosti, posebno one sljedbeničko-identifikacijske po nacionalnom ili bilo kojem drugom principu, ali i one koja takve javne «predstave» prezire. Premda je ova druga, ne toliko dobronamjerna strana, i sama prije nekog vremena bila prisutna po novinama, ali ne zbog svog rada, već iz privatnih razloga.

Jasno mi je da u demokraciji prevladava većina i da onda oni manje brojni moraju (kao na izborima i sl.) prihvatiti neku opciju većine. Ne moramo naravno svi biti na istoj valnoj duljini, ali možemo naučiti nešto jedni od drugih. Oni sa slabijom intuicijom mogu poslušati one koji imaju bolje razvijenu emocionalnu inteligenciju, oni sa nižim obrazovanjem mogu naučiti nešto od obrazovanijih (i obrnuto) bez posprdnosti ili kompleksa. Jer su za bolju međusobnu nacionalnu komunikaciju jednako pogubni tipovi uvredljivih kompleksaša, kao i intelektualni snobovi .

Ali za to treba jedna karakteristika, a zove se skromnost. Ja bih ju nazvala intelektualnom skromnošću i bila bi u suprotnosti s bahatošću.
Pa onda hrvatski glavni Policajac ne bi na aerodromu u Beču napravio incident zato jer su mjere sigurnosti postrožene za sve putnike, pa tako i za one sa diplomatskim putovnicama. Ta osobina bi se onda pobrinula da se razjareni pijetlić strpi sa ostalim putnicima i da ne prijeti kako će u svom malom selu zatvoriti aerodrom kada oni budu dolazili kod njega. I ne bi to bila retorika Zovi mi našu vanjskominstarsku Plavušu pa ću ja njima pokazati.

Svijet je velik, puno veći nego što pačići misle. I zato SVI u školu intelektualne skromnosti za pačiće male. Jer hrvatski narod je očito prepametan, bez obzira na obrazovanje. Pa ne kaže se uzalud u nekim dijelovima Lijepe naše da se ljudi rađaju sa malom maturom.